Friedrich Nietzsche je jednom rekao:

„Ono poznato znači ono na što smo naviknuti, tako da se više ne čudimo, naše svakodnevlje, bilo koje pravilo u kojem se nalazimo, sve ono ili pak bilo što u čemu se osjećamo kod kuće. Kako? Nije li naša potreba za spoznajom upravo ta potreba za spoznajom upravo ta potreba za poznatim, volja da se u svemu stranom, neobičnom, upitnom otkrije nešto što nas više ne uznemirava? Ne bi li to trebao biti instinkt straha, koji se u nas zove spoznaja? Ne bi li klicanje od radosti onoga tko spoznaje trebalo biti upravo klicanje od radosti zbog ponovno stečenog osjećaja sigurnosti?

 

Dakle, to bi bila stvar navike kojoj smo manje ili više svi vični. No uz to koračaju i svakojaki savjeti i svakodnevna tjeskoba. Obično biva da onaj koji slabo vidi vidi još manje, a tko slabo čuje – uvjek čuje više nego što je rečeno (ili je pijan ko čep ili je napušen). Savjet je uveliko sličan biciklu u spavaćoj sobi ili onom vibrirajućem pojasu oko trbuha za skidanje sala kojeg ste naručili iz nekakvog kataloga. Neko vrijeme ga koristie a onda vam dosadi i stavite ga na ormar ili ispod kreveta ili pak poklonite nekoj debeloj rodici, da skine koju kilu.

Oko nas kruži masa loših savjeta, posebno od rodbine i poznanika.

 

„Nemoj posustati. Budi uporan!“ - Koja budalaština?! Kako drsko i bezobrazno! Znači kola mogu krenuti niz brdo (stvar je samo prilike) i sve bi se moglo svršiti kao u drugoj polovici filma u kojem glavnu ulogu ima Jim Carey.

 

„Budi ono što jesi, i nemoj se mijenjati!“ - Kako ostati normalan kad čujem ove grozne riječi? Od ovog mi se diže kosa na glavi. A svi znademo da šeprtlje i lažovi bolje prolaze (istina je brutalna i nitko iole normalan je ne voli) i zato velim vam braćo draga:

─ Ipak smo mi ispod našeg gospodluka, životinje.

Zamislite samo tu grozotu da ste pozvali djevojku u kino ili na piće i ona ne samo da vas je bez oklijevanja odbila, ne samo što vas drži neprivlačnim, nego vas drži i osobom lošeg karaktera i dosadnih navika. Mislim... poruka je jasna. Ne trebam vam crtati! Ako želiš da ona kaže:

─ Dobro kicošu, hajmo na to piće.

Onda je valjda i svakoj budali jasno da je posljednje biti ono kakvi u stvari i jeste.

─ Mogu li vam to utufiti u glavu?

 

„Budi dobar i čuvaj se!“ - Ovo tjera na razmišljanje i više sliči na prijetnju nego na dobru namjeru. I pitam se... ako se ne držim savjeta hoće li Al Caponeovi revolveraši, kao u doba prohibicije, zapucati na mene?

 

„Pamet u glavu!“ - Strašno! Kad ovo čujem ispada da sam još i glup. Već vidim da sam jedan od milijun onih tikvana što masovno izlaze ispod čekića bez ikakvog posebnog talenta ili vrućeg interesa. Babe bi rekle: „ubogi goljo.“

 

A vi sigurno velite:

─ Lako je sad pametovati i mrtvom vuku rep mjeriti.

 

Ništa ja vama ne sugeriram. Samo govorim o poboljšanju. To zahtijeva vremena i truda i gotovo nikad ne uspijeva.