Krleža

Mile STOJIĆ

 

U vrijeme raznoraznih pokajanja, isprika, kostrijeti i posipanja pepelom, evo i jednog, pomalo bizarnog: profesor Stanko Lasić ispovijeda u zagrebačkom Ve­černjemu listu da je bio strog i nepravedan prema Miroslavu Krleži. Lasić je, da podsjetimo čitatelje, najslavniji Krležin biograf. O velikome piscu objavioje tisuću stranica senzibilne znanstvene proze, ustvrdivši da je poslije Drugo­ga svjetskog rata Miroslav izgubio književnu i intelektualnu vjerodostojnost, jer je prodao dušu đavolu, pristavši na službu diktatoru.


Što je ponukalo čuvenog profesora na reviziju te famozne ocjene, zahva­ljujući kojoj je svojedobno postao miljenik srpske i hrvatske nacionalističke čaršije, možemo samo nagađati. Je li to opći trend pokajništva, konac desetljeća zanosa, jesu li to ponovno pročitani eseji.o srpsko-hrvatskom nacionalističkom jadu, nemaran odnos »poglavara« prema klasiku, ili, pak, osjećaj da Krležino vrijeme ponovo dolazi? Tuđmanova vlast, koju je Lasić na početku simpa­tizirao, da napomenemo, podizala je spomen-ploče Mili Budaku, dok je do­pustila da se obitavalište najvećeg hrvatskog pisca svih vremena pretvori u skladište i štalu.

Tko je izgubio vjerodostojnost i kakvu, dalo bi se razglabati nadugo i na­široko, ali Krleža je, zacijelo, najmanje. Dok smo mi trabunjali o Europi kao našoj dobroj majci i zaštitnici, on je već u ruhu novaka austrougarske oficirske škole govorio o kurvi u krznu, koja se hrani krvlju mladića po istočnim frontovima. On je o Europi govorio bez snishodljivosti, sa dostojanstvom, kakvom nema poredenja u sveukupnoj našoj historiji. On je poznavao i nas južnoslavjanski usud, naše usrane mitove i samoobmane, našu provinciju, čaršiju i pa­lanku, našu narodnu i književnu laž, našu »uljudbu« koja uvijek iznova završi u klanju i bratoubilaštvu, te naše narodne genije, koje u svakoj generaciji čekaju pečati izopčeništva i osame.

Da je bilo tko od današnjih slavnih protagonista narodne patnje proči­tao i jedan redak od onoga što je on pisao o »srpskome junaštvu« i »hrvatskoj kulturi« (pa i o »dobrome bošnjaštvu«), malo je vjerojatno da bi nam se do­godilo to što nam se dogodilo. Sad se svi nešto kaju. Oprostite: mi smo mu­čili i ubijali. Izvinite: mi smo palili i klali. Ispričavam se: otvarali smo kon­centracijske logore. Sorry: bio je genocid...

Teško je i ovom prilikom ne podsjetiti na činjenicu veliku kao Trebević: na svim balkanskim stranama dolazak »mlade demokracije« na vlast značio je trenutačnu eutanaziju kulture. Andrić se danas u nas atribuira kao bosnomrzac i potencijalni ratni zločinac, a Krležu više nitko i ne spominje. Krleža, čekaj, jel to onaj debeli? A prisjetimo se: u Sarajevu, koliko jučer, djelovao je njegov ekskluzivni izdavač (Oslobođenje), postojala je književna nagrada s njegovim imenom (koju je on vlastoručno još za života zavještao upravo Sa­rajevu), bila je i njegova knjižara u Šipadovoj zgradi... Danas više nema niče­ga. Postoji samo mutno sjećanje na nešto što nismo, a što smo mogli biti.

Postoji samo stvarnost »naših odvratnih krčmetina, i to u mrkim, debelim, bezizlaznim, pijanim tminama naših domaćih lumperaja, kad se čovjek opija da bi zapio pamet, da bi otrovao srce, kad čovjek loče od neke samorazornepotrebe da što prije krepa i da se rastereti svih naših depresija, ove naše glu­posti, našeg nihilizma, u jednu riječ - našeg života kao takvog. (Cvrčak pod vodopadom, 1937.)

 

Listopad 2013