Ako se ne ponašate muški, žene će početi prema vama da se ponašaju muški, a ne ženski, što je protivprirodno. I veoma opasno po muškarce. I po same žene.

Prva asocijacija na susret muškarca i žene je, ne slučajno, seks. To nije ni čudno ni neočekivano, jer se susreću dva spola koji su u mnogo čemu različiti, pa i su­protni, ali i kompatibilni i bez kojih je život nemoguć. Ni razlike ni suprotnosti ne treba po sebi razumjeti kao dovoljan razlog za međusobne konflikte i agresivnost. Agresivno ponašanje je mnogo više posljedica nerazumijevanja razlika i suprotnosti; njegov uzrok velikim dijelom leži u odbijanju da se one shvate i da se njihova neophodnost i smislenost prihvati. Spolovi ne treba je­dan drugi da pobjeđuju.

Potpuno je besmisleno govoriti o ljubavi bez tjelesnog susreta, odnosno, seksualnog spa­janja koje je najbliskiji mogući ljudski dodir. Nema nikakve čiste, metafizičke, duhovne ljubavi bez seksu­alnosti i rada žlijezda. To je besmislica koju su skovale seksualne zapreke, kompleksi i ozbiljni emotivni pore­mećaji. Čovjek mora misliti i osjećati žlijezdama, čak ni ljubav prema Bogu nije tako metafizička kako iznuđena teološka "čistota" hoće da je prikaže. Štoviše, seksual­ni vrhunac, odnosno, orgazam je vid spoznaje Boga i božanskog u nama. Ostalo su prazne licemjerne priče i tvorevine seksualnih frustracija pjesnika i teologa-indoktrinatora koji su ljubav katkad bizarno željeli da očiste od onog najnormalnijeg i najljudskijeg u njoj.

Izvan seksualne želje se ne može voljeti, a onaj tko misli da je to mogućno jednostavno nije obaviješten o veličini svoje zablude ili svojoj seksualnoj frustriranosti, strahu i nemoći. Napokon, i Vrhovni Tvorac je zapovjedao seks i zabranio samoću, jer mu usamljeno biće, ma kog spola, nije podobno. Zato je Bog i stvorio dva spola kao mogućnost čovjekove cijelosti. Priroda je uredila da jedan spol želi, a drugi da je željen. Muškarci žele, žene su željene. Muška želja pre­ma ženi izvor je cjelokupnog kulturnog i civilizacijskog stvara­laštva. Žene su stvaraoci već u samoj želji koju razvi­jaju u muškarcu. Žena najviše tvori kad učini sebe predmetom muške želje, što nikako ne poriče njenu subjektivnost, naprotiv. Žena ništa više ne želi no da bude muška želja i opsesija. Time što manje želi i čeka da bude osvojena žena nije pasivna, ona je samo dru­gačije aktivna. Konačno, i čekanje je glagol, i to veoma radno aktivan, barem u gramatici ženske psihologije. Muškarac je agresivan u svojoj želji, žena time što je željena. To su kompatibilne agresije i jedino tako je ljudska agresivnost put uspona vrste. Muškarac je veliki u načinu svoje osvajačke agresivnosti, žena u načinu kako se predaje. Žene cijene osvajače i žele da budu objekt njihovih osvajanja. Muškarac cijeni preda­vanje žene koja ga čini velikim u toku osvajanja, kada i on sam spoznaje svoju veličinu. Muškarac uživa u svom osvajanju, žena u svojoj osvojenosti.